Mladi sljedbenici bokeljske tradicije i kulture
Bokeška škrinja
Dan Odvjetnika Kotorskog
Braćo, veselo slavimo
Društva, staroga pomorskog
Slavno načelo sljedimo;
Igru začnimo stogodnu,
Pjesmu pjevajmo narodnu;
Mornarica davna
Nek se dično ponovi,
I svečanost slavna
U radostni dan ovi.
Dakle, braćo, složno
U ljubav se združimo,
Svi skupa pobožno
Svete moći slavimo;
Uljezimo-svi u kolo,
Rukama ruke pružimo,
Pokažimo-svim okolo
Da slogu bratsku vriežimo;
Potvrdimo-uz prigodu
I mi ko naši djedovi,
Da u rodu-ne zaludu,
Jedne smo majke sinovi.
Po narodnome odjelu
I po sjajnome oružju,
Ali najveće po djelu
Izgled budimo okružju:
Vazda združeni u slogu
Hvale pjevajmo svi Bogu;
Jošter, braćo, složno
Mučeniku TRIPUNU
Pjevajmo pobožno
Pjesmu hvala potpunu;
A na mnogo ljeta
Mornarica živjela,
Nje zadaća sveta
Blagim plodom uzpjela!
Svi zajedno-svi o kolo
Rukama ruke stisnimo
Potvrdimo-svim okolo
Da slogu bratsku ljubimo;
Nasljeđujmo-to načelo
Što daše nama djedovi,
A Bog će dat-da veselo
Sljedit nas budu sinovi.
Libro kojim Boka šumi
Njegujmo tradiciju "našijeh pasanih stađuna i bokeških portuna"
“Boka Kotorska, kao rijetko koji kraj jadranskog primorja, čuva na čitavoj svojoj teritoriji ostatke ljudske civilizacije i kulture iz raznih epoha istorijskog bitisanja. Ovim krajevima, odzvanjala je pjesma jasne i elegantne riječi sa vizantijskih spomenika, ozarivao nas sjaj umilnog lica sa srpske freske, oduševljavao nas proizvod mletačke kičice i eho njihovih orgulja i zvona”
Maksim Zloković
KOTOR-GRAD POD ZAŠTITOM UNESCO-a
Kotor je utvrđeni srednjovjekovni primorski grad na izuzetnom prirodnom položaju na kraju zaliva Boka kotorska. Do zemljotresa 1979. Kotor je, uz Dubrovnik, bio najbolje očuvani utvrđeni grad na Jadranu, sa brojnim kulturno-istorijskim spomenicima. Da bi se pospješila obnova poslije zemljotresa, kao i zbog jedinstvene mješavine različitih kulturnih i civilizacijskih uticaja tokom svoje prošlosti, Kotor je 1979. upisan u poseban Popis ugrožene svjetske baštine, odnosno u spisak svjetske kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a
Ljubite zemlju ovu, gdje praoci
Vaši počivaju.
Ljubite križ kršćanski
U štovanju
Svetog imena obiteljskog!
Ljubite svaku vlat trave
Što krvlju didova vaših
Korjenje natapa!
Ljubite zemlju ovu
I kad stoljeća minu!
Ljubite...
Da bi je i sinovi vaši
Ljubili!
Ah, tješi nas, moćna
Gospo od Škrpjela,
Sa hridi što si htjela
Da sveti hram ti sja
Zdravo Kraljice
Bokeškog mora,
Rujna si zora,
Naše vjere štit.
Iza bokeških škura,
obrisi zaustavljene vječnosti
stapaju ove morske vale i bonace
sa narodom ovdašnjim-bokeškim.
Trag njihov prepoznatljiv je
u ljepoti što prolaznost zasljepljuje,
dok im duša bokeljska
nedostižnom beskraju prkosi.
Zašto više nisu lijepa sva moja proljeća,
Ni cvrkuta ptica nema ni mirisa cvijeća.
Ni jeseni, ljeta, zime nisu kao prije,
Kao nekad tako lijepo ništa više nije.
Dal´ su tome kriva moja prohujala ljeta,
Zar mi samo zato sada cvijeće ne cvjeta.
Ili zato što mi fali moja Boka lijepa,
U kojoj mi čak i kamen uvijek lijepo cvjeta.
Vicko Nikolić
“Moj život je moje najveće djelo,
Moj život je moja umjetnost.
Vječnost me ne interesira kad napustim ovaj svijet.
Vječnost, pa ja je tako često dotičem u molitvi”.
Don Branko Sbutega
Čovjek se često osjeća kao da stoji na nekoj pustopoljini po kojoj pušu divlji vjetrovi. I ne osjeća se dobro... I u tom času bi sve dao da može zagrliti neko stablo duboka korijena i iz njega slušati mirniji, jednostavniji život..
Maja Perfiljeva
I PLAČE STARI KAMEN...
DJECO,
KAMENA OVOG
SINOVI I KĆERI!
NEPOMIČAN VJEKOVIMA
PRED VAMA STOJIM
PREPUN BLAGA I MUDROSTI
PREDAKA VAŠIH
S BUKTINJOM VREMENA
DAVNIH U SEBI...
I ČEKAM U NIJEMOJ ŠUTNJI
VAŠ KORAK
U ISTORIJU DA UKLEŠEM...
ČEKAM U STUDENOJ SAMOĆI
VAŠ POGLED
DUŠU DA MI OKRIJEPI...
ČEKAM SA KAMENOM SUZOM
NA ORONULIM ZIDOVIMA
DODIR VAŠIH RUKU
I JUTARNJI POZDRAV BLAGI
ČEKAM I MOLIM
SAMO NAKLONOM
IME DA MI POZDRAVITE
I GLAS MOJ OSLUŠNETE
ČEKAM...
PRED VAŠIM BURAMA MLADOSTI
DA OTVORITE
OVU ŠKRINJU STAROSTI
VJEČNOG SVJEDOKA
VAŠE PROŠLOSTI.
O Boki- Frano Alfirević
Krajevi kao i bića imaju dušu kojom su nam bliži ili dalji, a usred ove prirode, gdje nam se čini da smo se vratili u prve dane zemlje, samo čovjek koji žudi za najdubljom samoćom može da se osjeti potpuno blizak toj beskrajnoj melankoliji.
Mnogi su kao u snu vidjeli i pohodili ovo okovano more i bili zadivljeni veličanstvom brda; neki iskusni stranci putnici rekli su da je ovo najljepši kraj na svijetu, ali mnogi su uza sve divljenje otišli s osjećajem da je pejzaž Boke nečovječan. Jer, ovo je irealna, vrhovna samoća, gdje priroda govori primarnom snagom stvaralačkog duha, i ovamo treba da dođe onaj tko hoće da osjeti njezinu praiskonsku čistoću ili može da vrati sebi mir koji je izgubio, nešto od svoje davne djetinje duše. Tužan je čovjek, jer rijetko osjeća pravi glas prirode, a njegova se malenkost vidi u tome što je i preveć nastojao da prirodu savlada, dopuni i poljepša.
Pejzaž Boke ima u svojoj ljepoti nešto nečovječansko, u dubinama, ali u sve njegove svjetlosti i sjenke treba uranjati dugo, pažljivo i ispitivački, gotovo s pobožnom predanošću, da bi smo se preporodili utiscima poslije koji riječi dobivaju drugi, viši smisao i nečovječansko postaje ljudsko, jer se duh tajanstveno prijateljuje s onim što je uzvišeno, a i prizori najtužnije ljepote kriju dio našeg najtužnijeg bića.